Job 3

1Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj. 2I progovoriv Jov reče: 3Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: rodi se djetić!

4Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost! 5Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!

6Noć onu osvojila tama, ne radovala se među danima godišnjim, ne brojila se u mjesece! 7Gle, noć ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!

8Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila! 9Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala vidjelo i ne dočekala ga, i ne vidjela zori trepavica; 10Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih očiju.

11Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeći iz utrobe? 12Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?

13Jer bih sada ležao i počivao; spavao bih, i bio bih miran, 14S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,

15Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuće svoje puniše srebra. 16Ili zašto ne bih kao nedonošče sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?

17Ondje bezbožnici prestaju dosađivati, i ondje počivaju iznemogli, 18I sužnji se odmaraju i ne čuju glasa nastojnikova. 19Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.

20Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca, 21Koji čekaju smrt a nje nema, i traže je većma nego zakopano blago, 22Koji igraju od radosti i vesele se kad nađu grob?

23Čovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda? 24Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.

25Jer čega se bojah dođe na mene, i čega se strašah zadesi me. Ne počivah niti imah mira niti se odmarah, i opet dođe strahota.

26